Svako ima
pravo za svoje novce da pravi šta mu je dozvoljeno, ali niko ne može
platiti neprijatan osjećaj onih koji to, ako je nakaradno moraju
gledati.“Ti što dozvoljavaš izgradnju vodi racuna da ne bude nakaradna,
ako nisi od onih što vole da ih psuju“.
Munib Vatreš
Iza fasada
Ovih
dana sam ugrabio slobodnog vremena da prošetam Sarajevskim mahalama,
baš u najbollje doba godine kad crvene jabuke i žute kruske mame iz
avlija, mame iza taraba, mame preko zidova mame li mame. Šetao sam i
zastajao ispod jabuka i krušaka, nadajući se da ce se pojaviti neka
hanuma ili hadžija pa da mi ponudi da koju uberem.
Da sam
mlađi , vjerovatno bi se „odvažio“ da preskočim u neku avliju, ali ovako
odveć bi me bilo stid da me neko naruži. Zagledajući ograde , sve manje
sam se nadao da ću ubrati neku jabuku .Iskreno mene više zanima ko su
ljudi koji žive u novim kućama raznih stilova i drečavim fasadama,
kovanim ogradama na kojim se posebno ističu naoštreni šiljci.
Vođen
znatiželjom a vodeći brigu o granicama lijepog odgoja, zastajao sam
pored kapija te ko slucajno bacao pogled u avlije, da vidim ljude.
Imao sam
sreće pa nisam dobio batina od nekog „opasnog“ tipa, koji mi se obratio
ljutito:“ Sta gledas, gubi se, inače..?!.“ Bilo je i šibanja pogledom
bez ijedne riječi iza koga se može naslutiti kome pripada.
Prošao
sam dvije tri ulice, i zaustavio se pored jedne starobosanske kuće novog
krova sa drvenom ogradom.Vrata kapije su bila otvorena. Za malim
drvenim stolom je sjedila starija žena sa šamijom na glavi, za koju mi
iz poštovanja kažemo nana, a ako nije naša nečija jeste. Nana je
prebirala jabuke. Kad me ugleda u pola pokreta se zaustavi i toplim
blagim glasom upita:-Da ne tražite nekoga?-Tražim Jusufa, odgovorio sam ,
a da ne znam otkud mi je baš to ime pade na pamet.-Bogami sinko, kol’ko
ja znam ovdje ne živi nikakav Jusuf, da ti nisi posefio, u toj kući
preko puta živi Junuz.-Nisam, nisam, nego mogu li ubrati koju
jabuku?-Bujrum, bolan nebio pa što ne govoriš ja se nešto sturila pa
neumijem ni ponuditi.-Evo ti ova kesa pa naberi kolko god hoćeš:-I ja
prebiram, vidiš što su plahe za jabukovače.-Imaš dvije vrste, a i ova
kruška, pokaza rukom,- haman je zrela, samo nek stane dva dana i vidjet
ćeš bit ce mehka ko duša.
Dok sam
sam brao jabuke priupitah:- Nano ko su ti ove komšije i obilazeli
te?-Pravo da ti kažem većinu čestito i ne znam.-Dolazi mi Junuzovica iz
te kuće preko puta, a ponekad na kahvu navrati i Zejna, druga kuća iza
ove sa „narandja“ fasadom.Odem i ja kod njih.-A ostali ko su?-U ovoj
kući iza ovog zida žive neki stranci reče nana, pa nastavi: -Omera
rahmetli sin ošo uz rat u Švedsku načinio ovu kuću i dao strancima pod
kiriju, a on ne dolazi ne znam jesam li ga vidjela dvaput il, triput
kako je otišo.-Da je mrak sad bi ti vidio kako se tu pali svjetlo ko god
prođe, a onda stiša glas i doda: - imaju nake kamere, valjda, valjda da
vide ko prolazi.-Nano čija je ova kuća sa ovom kovanom ogradom sa
šiljcima.Tu je prije rata bila velika bašča od Muradifage rahmetli, pa
šćeri mu se poudale, a bašču prodale imaju tu sad tri velike kuće jena
crvena i dvije žute, a ko u njima živi pravo da ti kažem nisam
razabirala. -Nisi ni ti tako mlad da ne bi znao kad je sramota bila
postaviti bodljikavu ogradu do komšije.
-A ti,
mora daživiš u zgradama pa ti dojadilo da kupuješ ono prskano voće,
skupo a ništa ne valja, a vala dojade i one zgradetine znam ja kad odem
kod šćerke na Grbavicu, sve ko jedna jedva potrefim ulaz.-Tako je
nano.-Ja sad odoh, puno ti hvala i neka te Allah dš.nagradi.-Namalo,
mogo si vala još nabrati i molim te zatvori kapiju ubrzo će mrak da me
djukele ne prepadaju.
Kad sam
izašao iz nanine kapije osjećao sam veliko zadovoljstvo.Lijepo sam
popričao s nanom i nabrao punu kesu jabuka i krušaka. Sada bi znao u
koju avliju bi serbes mogao ući.Nemoj me pitati kako, to se jednostavno
osjeti.
Sjetio
sam se odakle mi je na pamet palo ime Jusuf.Rijec je o običnom malom
„velikom“ čovjeku, kome sam skoro saznao ime, a poodavno je preselio na
ahiret.Zvao se Jusuf Imamovic iz Žepe tačnije iz Vrela Allah mu
rahmetile.Većina koja ga je poznavala rekli bi prošao kroz život
neprimjetno.Oni ostali kaoja pamte njegovu bašcu, u kojoj je bilo
svakojakog voća koje je uvjek rađalo i bilo svima na raspolaganju, a da
nisu ni znali čija je, niti su kad vidjeli njenog vlasnika.Nedavno u
jednom razgovoru sa šejh Ahmedom na temu velikih ljudi cija imena malo
ko danas zna, a pamte se njihova djela i osobine, šejh je pomenuo
Jusufa.Pitao je prisutne za bašču i većina se sjetila čak, su neki
upamtili vrste voća i raspored stabala u njoj, a zatim je pitao znamo li
čija je bašča.Niko nije znao.Nakon što nam je rekao ime, ispričao nam
je kako se jedan komšija zatekao kod Jusufa, dok je pored avlije
prolazio nepoznat konjanik i propinjao se da bi nabrao krušaka.Jusuf se
sagnuo do zemlje i zamolio komšiju, ženu i djecu da isto urade, kako
čovjeku nebi bilo neprijatno ako ih primjeti.
-Budite kao Jusuf i proučite mu fatihu:na kraju je dodao šejh Ahmed.
Razmišljajući
o „malim“ ljudima došao sam do auta i pošao kuci.Skrenuo sam sa glavne
ceste i u jednoj ulici naletih na stepenik koji je neko postavio na
cestu da „lakše ulazi u kuću“.Opsovao sam i u isti mah se pokajao, zato
što sam tom komšiji učinio zadovoljstvo jer on voli da ga ljudi psuju pa
im je na ulicu postavio razlog.
Munib Vatreš
.Objavljeno u Casopisu Info kurir. 2010.
Wed Mar 23, 2011 2:06 am